Slijedeći trendove očuvanja kulturne baštine i projekta Ministarstva kulture e – kultura – Digitalizacija kulturne baštine, Gradski muzej Omiš je započeo projekt digitalizacije svojega fundusa upravo digitalizacijom prijepisa Poljičkog statuta. Statut pripada među najvrjednije primjerke pisane kulturne baštine Muzeja pa je izbor za projekt digitalizacije posve opravdan.
Čast nam je i zadovoljstvo što smo upravo povodom Dana Grada Omiša bili u mogućnosti prirediti i online izložbu Digitalizirani Poljički statut.
Svrha virtualne izložbe jest široj javnosti omogućiti javni uvid u muzejski fundus koji se obzirom na osjetljivost materijala čuva i izlaže u posebnim mikroklimatskim uvjetima. Na ovaj način, kao baštinska ustanova, ostvarujemo cilj projekta digitalizacije što u konačnici znači povećanje pristupa kulturnoj baštini te njezina trajna pohrana i zaštita sukladno suvremenim muzeološkim standardima.
POLJIČKI STATUT
Poljički statut je zbornik običajnog prava zajednice Poljičana. Prva poznata redakcija provedena je oko 1440. godine, a od tada do 19. st. više je puta redigirana.
Poljički statut uređivao je unutrašnje javne odnose poljičke zajednice na razinama kaznenog, građanskog i procesnog prava. Statut je uređivao i neovisnost Poljica o zakonodavstvu Mletačke Republike, Ugarskoga odnosno Austrijskog i Osmanskog Carstva, ovisno pod čijom upravom su bila Poljica. Dolaskom Napoleona početkom 19. st. ukida se poljička samostalnost. Pravne odredbe i formulacije odražavaju kontinuitet već iz praslavenskog doba, a postoje tvrdnje da predložak statuta potječe iz 11. stoljeća. Na samom početku teksta njegovi sastavljači su napomenuli kako sući statut iz staroga novi činimo, što bi značilo da je sastavljen na temelju već postojećega kodificiranog oblika poljičkoga običajnog prava. Ne može se isključiti da su i prije toga postojale, od kraljeva izdane ili potvrđene, isprave o povlasticama Poljičana.
U Statutu se utvrđuje i hijerarhija poljičke zajednice u razvijenom srednjem vijeku. Ona se raslojavala na povlašteni sloj, podijeljen na didiće i vlastelu (ugričiće) i neplemenite stanovnike općine, koje su činili: pučani (slobodni seljaci), kmetići (ovisni seljaci koji su obrađivali zemlje plemenitih Poljičana) i vlasi (stočari). Privredni temelj kućne zajednice (proširene obitelji temeljene na patrilinearnom srodstvu) bila je plemenšćina, koju su mogli posjedovati samo didići i vlastela, a koja u slučaju izumrća roda (svih patrilinearno vezanih muških te neudanih ženskih članova) nije pripadala kralju kao ošasno dobro, već plemenu, tj. bližim rođacima. U Statutu su sačuvane mnoge vrlo stare slavenske pravne ustanove (rota, pristav, vražda, posoba i dr.). Osim toga, Statut otkriva i primjere tadašnje svakodnevice npr. o životu u kućnim zajednicama, nasljeđivanju, odnosu poljodjelstva i stočarstva, zaštiti od divljih životinja, vrijednostima pokretnina i nekretnina, održavanju javnih puteva, trgovini, o spolnome moralu, klevetama, zlostavljanju žena (precizno se navode kazne ovisno o tome koji je dio tijela i koliko ozlijeđen).
Poljički statut kao jedinstven primjer srednjovjekovnog zakonika pruža nam velike mogućnosti za istraživanje unutrašnjih društvenih odnosa seoskih zajednica općenito. Društveno uređenje u Poljicima proizlazi neposredno iz rodovskog i proizvod je vlastite zajednice. Budući zajednica Poljičana predstavlja dio hrvatskog entiteta, a zbog svoje geografske izoliranosti sačuvala je iskonske značajke etnosa, može nam poslužiti u prvome redu za izučavanje društvenog uređenja srednjovjekovne Hrvatske. Stoga nekolicina autora na temelju poljičkog statutarnog uređenja objašnjava i izučava društvene odnose i poredak unutar starohrvatske seoske zajednice.
PISMO I JEZIK STATUTA
Statut je pisan poljičicom, jednom od triju regionalnih inačica hrvatske brzopisne ćirilice, kojom se pisalo u Poljicima i srednjoj Dalmaciji od 15. do 19. stoljeća. Poljičica se najčešće koristila u svakodnevnom javnom životu, a imamo sačuvane razne isprave, matične knjige, oporuke, kronike, parnice i sl. dokumente pisane ovim pismom. Njome su se uglavnom koristili slavenski svećenici (popovi glagoljaši), franjevci i rijetki svjetovnjaci. Splitska nadbiskupska kancelarija imala je posebnog pisara koji je sa župnicima komunicirao poljičicom, a jednako tako su saopćavali osmanski pisari s hrvatskim. Terminologija hrvatske ćirilične paleografije nije uređena pa se najčešće za ovaj regonalni tip koristi općeniti naziv bosančica. Jezik Statuta mješavina je, manjim dijelom čakavštine i sve raširenije štokavštine. Budući da su u sastavljanju Statuta sudjelovali i popovi glagoljaši, znatan je i broj staroslavenizama.
Uz Vinodolski zakon, Poljički je statut najvrjedniji hrvatski normativni pravnopovijesni spomenik. Danas se čuva u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u više prijepisa (pet prijepisa iz 18. st.), od kojih su neki pisani i latinicom, a najstariji, ćirilički, potječe s prijelaza 15. u 16. stoljeće. Preveden je na nekoliko svjetskih jezika (njemački, ruski, engleski, španjolski).
U fundusu Gradskog muzeja Omiš pohranjena su dva prijepisa Statuta, iz 1665. i 1762. godine. Inventarizirani su u Povijesnoj zbirci pod inventarnim oznakama 6P i 7P, a svojedobno su restaurirani u Državnom arhivu u Splitu.
Literatura:
A.CVITANIĆ, O važnosti proučavanja specifičnosti poljičkog statutarnog uređenja, Poljički zbornik, sv. II, Zagreb 1971., str. 73-92.
A. CVITANIĆ, Iz dalmatinske pravne povijesti, Split 2002.
V. MOŠIN, Najstariji rukopis Poljičkog statuta i problem redakcije statuta, Poljički zbornik, sv. II, Zagreb 1971., str. 9-22.
M.PERA, Poljički statut, Split 1988.
I. PIVČEVIĆ, Povijest Poljica, Split 1921.
